Modriča, krajem mjeseca Svibnja 1992 godine.

Dobivamo zapovijed iz pretpostavljene komande da sa svojim ljudima krenemo u pomoć Modričanima, navodno su srpske snage krenule u kombinirani artiljerijsko tenkovski napad. Podižemo svoju jedinicu i u tri kombija krećemo za Modriču. Odmah da napomenem, dvadesetak dana ranije sam izašao iz bolnice, išao sam sa ekipom iako sam puno šepao (vukao nogu), tako da sam išao više iz razloga što sam im ulivao povjerenje nego što su mogli imati nekakvu veliku korist od mene. Automatska puška mi je bila preteška pa sam nosio remington 223 sa optikom. Udaljenost od mjesta polaska do Modriče je oko 15 kilometara. Jedinica je tada brojala oko tridesetak ljudi, svi iz istog sela i svi su bili starosne dobi do 30 godina.

Prolazimo kroz Odžak, po gradu padaju mine, na ulici nigdje žive duše. Desno od Odžaka (selo Pećnik i selo Jakeš) su izloženi jakim topničkim napadima. S obzirom da su ta sela na brdu, vidimo kako mine padaju i prašinu od pogođenih kuća. Dvije kuće gore u daljini... Vozimo dosta brzo (koliko nam to uvjeti dozvoljavaju) i dolazimo na Jakešnicu (križanje
ceste Doboj - Modriča - Odžak) te skrećemo lijevo prema Modriči. Čak i u vozilu čujemo detonacije granata negdje u predjelu Modriče. Dječaci u vozilu šute, vidim po njima da im nije svejedno...

Prelazimo most preko rijeke Bosne i na ulazu u Modriču zaustavlja nas naša vojna policija te nas upućuje da se javimo u njihovu bazu u podrume silosa u Modriči. Navodno bi s tog mjesta trebali napraviti protuudar na srpske položaje. Došavši pred silose, ostavljamo vozila i jedan vojnik nas vodi u podrum gdje je već bilo sigurno 150-200 ljudi u uniformama i pod oružjem. Bili smo tu sigurno oko sat vremena ali niko nam ništa ne govori niti upućuje šta i gdje treba raditi. Pucnjava i detonacije su sve bliže, ljudi su uplašeni i uzvrtili se, neki bi i bježali ...
Odjednom, počeše mine i granate padati po krugu i pogađati gornje dijelove silosa. Vihor (vojnik iz moje jedinice) proviri kroz prozor van i ima šta vidjeti. Srpski tenk je došao do pruge i odatle tuče po silosima. Udaljenost možda oko 100-150 metara.

Ne možemo izaći van na vrata jer bi bili direktno izloženi vatri, pa razbijamo prozore i izvlačimo se van. Vihor odmah kreće sa RPG-OM i uz njega trče Folko i Garac, prijatelji iz jedinice (jedan od njih je poginuo u kolovozu 1992 a drugi 1993 u opisanoj akciji Angela – Svilaj), nose mu mine i po zolju na leđima svaki. Ja sam sa ostalim dečkima krenuo sa lijeve strane silosa prema autobusnom kolodvoru da bih zašao bočno i iza leđa napadačima. Vihor podiže RPG i pogađa tenk kod pruge (T-55) i on se ugasi... Posada iskače van i pokušavaju pobjeći baš na našu stranu. Skidamo ih ... Oko nas gori ... Prašina...Cigle…Detonacije, itd... Nailazi drugi tenk i zakača ovog pogođenog i vuče ga pedesetak metara u rikverc...Vihor i ova dvojica što ga prate trče uz kuće i pogađaju i drugi tenk i pale ga ...

Treći tenk puca sa udaljenosti oko 200-300 metara i ruši kuću po kuću prema nama. Provlačimo se kroz dvorišta i dolazimo na oko 150 metara do tog tenka. Vihor ponovo puca i pogađa i taj tenk ali u istom momentu puca i tenk i ruši zid kuće na Vihora i zatrpava ga. Na pravcu na kojem sam bio sa ostalim dečkima nailazi dosta brzo pinzgauer i mi pucamo i 
on se zaustavlja. Iz kabine iskaču dvojica i pogađamo ih... Srpske snage se povlače prema brdu Majna...

Tenkovi ostaju na ničijoj zemlji, mi dolazimo do pinzgauera i imamo šta i vidjeti, pun oružja je, dvije ose, brdo zolja, PKT M84, streljačkog naoružanja, municije ... daleko više svega nego je moja jedinica imala... Na vozilu su prednje gume bile pogođene pa smo rezervnu stavili i potjerali tako - na praznoj desnoj gumi...Ponovo se vraćamo prema silosima i dolazimo do svojih vozila. Vihor je tu, leži na nosilima i smješka se.
Nije ranjen, samo je dobro razbijen, ugruvan i prašnjav. Prebrojavamo se i vidimo da nam nedostaje jedan čovjek.
S obzirom da smo svi iz istog sela, poznajemo se dobro, odrasli smo zajedno, ponovo se raspoređujemo i tražimo ga. Dozivamo po imenu ali nema ga ni živog ni mrtvog. Gledamo se i strepimo da su ga uhvatili živog... Nije nam svejedno jer treba se vratiti i reći obitelji...
Domaće jedinice iz Modriče i okolnih sela nastavile su goniti neprijatelja a nama je rečeno da se možemo vratiti. 
Sjedamo u svoja vozila a dvojica dječaka u pinzgauer i krećemo za Odžak pa dalje kući. Kad smo nailazili na most gađaju nas artiljerijom jer se oni nalaze na brdu iznad Modriče (Majna) i imaju vizuelnu kontrolu mosta. Dajemo gas i pravac Odžak…
Prolazimo bez zastajanja kroz Odžak i skrećemo prema svom selu… Prolazeći kroz sela prije našeg ljudi nam mašu i pozdravljaju (već se čulo šta smo napravili). Dolazimo u svoje selo i u centru sela grupa ljudi i žena…Neki plaču…
Uglavnom, onaj vojnik kojeg nismo pronašli …POBJEGAO JE… i u selu rekao da smo svi izginuli. Uzbunio je čitavo selo i oni su nas oplakivali… Eh, kad su vidjeli da dolazimo, te da smo svi živi…nemoguće je opisati te osjećaje…

Pinzgauer smo poslije pada Odžaka predali u moju matičnu jedinicu u HV i koristili smo ga na BB ratištu do pada Bosanskog Broda. Po našem odlasku na Oraško bojište vozilo je ostalo u HV. Registarska oznaka koju je nosio bila je HV-212UC. Iako ne smatram da sam odradio nekakav veliki posao tada, ovaj događaj vrijedi spomenuti zbog Vihora, Folke i Garca, jer su oni odradili 90% svega. Mislim da su to bili prvi pogođeni tenkovi na Odžačko – Modričkom ratištu.

Folko i Garac dali su svoje živote u kasnijim borbama, a Vihor…odradio je jako puno toga…Kasnije je bio zapovjednik bojne u 4GBR te zapovjednik vojarne u jednom mjestu…Napustio je vojsku mislim 1997-1998… Još je živ i živi od poljoprivrede…

Primijetićete da izbjegavam spominjati imena ljudi i mjesta iz kojih potiču, razlog je što većina preživjelih živi u BiH i ne želim nikomu od njih napraviti probleme, jer se oni ipak kreću tamo…